ponedjeljak, 18.02.2008.
Zasto to? Kako to? Zbog cega to? Ili mozda Ona... Ma nemam pojma. Prije neki dan sam imala raspravu oko obaveza prema jednoj odredjenoj osobi. kako ne prihvataju ljudi da ponekada zelim da budem sama, jedna i jedina...Zelim da se osjecam slobodno...
zasto nam ljudi namecu svoje potrebe, zasto mi drugim ljudima namecemo svoje potrebe, a da ne pitamo da li zele. Mozda dobijemo dojam da je to ok i da ce biti polaskani ako podijelimo nase probleme sa njima...Mozda i budu sve dok ih ne pocnemo opterecivati detaljima koji su ljudskom umu mozda i previse....
Ljudi nas uvijek nanovo iznenade svojim izjavama, rijecima, mislima..A mi bez rijeci, gledamo i osluskujemo otkucavanje sata...I kada bude sat koji nama odgovara, radimo ono sto nama odgovaramo, a onda se pitamo zasto nase satove niko ne osluskuje...Pa kako??? Kada smo sebicni, kada i mi osluskujemo sopstvene, a tudje i ne vidimo...
Ah...te misli...
utorak, 18.09.2007.
nekad mi se bas ne da...
Ma pisem ja postove, ali uvijek nekome drugom...nikako da dodjem kod sebe i da nesto sebi napisem. Evo i upravo sad mi je tako. Prvo sam napisala hiljadu prijateljskih, a zatim i koji ljubavni mail, a ne smije da se omakne ni da napisem koji savjetni e-mail...Mislim svi su bitni, a na kraju zaboravim sta mi dusu ispunjava...
Eh, da pa ako mi ispunjava dusu zasto zaboravljamo...Ili mozda nas zivot melje, a da i ne osjetimo. Mnogo velikih stvari ucinimo, a one male sto nas ispunjavaju samo izbacimo i kao precemo mi lako preko toga... A ono kad se osvrnes...Ostanes kao ni na nebu ni na zemlji..Kratkih rukava...Sitnice malo po malo nas pojele, a da nismo ni osjetile...
Sad se zamisli, pa kazi sta ti vise znaci....
subota, 15.09.2007.
...
Neka ti usna ne zadrhti,
Oko ne zamuti,
Neka ti moji dodiri prodju tijelom,
Kada tvoje srce stane pred moj odlucni luk...
petak, 14.09.2007.
I prodjose godine, a osjecaj i dalje trepti ...
Necu ti dati nikakve savjete, samo cu ti pricu jednu ispricati ja 
Dugo su bili zajedno (nekih4-5godina)..Ljubomorni i posesivni ispadi sa obje strane, ali kao sto i biva jedna strana uvijek pukne. Mislim primijeti te ispade, naporno je to, tesko je kontrolirati, tesko se opustiti, "svaki" izlazak se pretvori u mucninu u stomaku. I na kraju djevojka prekine vezu, a da bude jos gora situacija u tom momentu rode se simpatije izmedju nje i jos jednog decka koji je inace radio sa njom...
I tako skupljena hrabrost za prekidom i za nastavljanjem poslije 5 godina uzme maha i zvanicno nastupi, The End...
Uslijedili su pozivi, iznenadni dolasci na vrata, ispred sportskog centra poslije treninga, u diskotekama, kaficima... na svim mogucim i nemogucim mjestima, "iznenadna" pojavljivanja...
Taj "novi" decko pozove nju da izadju, samo na kafu (ali stvarno, bez zadnjih misli bez obzira na to sto su simpatije prisutne)... I tako izasli oni na kafu i nakon toga, naravno kao sto kavaljerstvo nalaze treba ju otpratiti kuci.
Taman sto su dosli pred ulazna vrata zgrade gdje je stanovala, on iskoci iz mraka i pita:"STA TO RADIS?". Uslijedilo je raspravljanje, opet se pojavila mucnina u stomaku, ali ovaj put bila jemnogo odlucnija da razrijesi novonastalu situaciju i posalje prijatelja kuci, a ona ostane sama sa njim...
Krenulo je ubjedjivanje u njegovu ljubav, kako ne moze bez nje, da je ona sve sto ima i slicno... U tom momentu potpuno je shvatila da nikada, ali nikada nece moci da bude ponovo sa njim...Otisla je, on je nastavio da zove jos neki izvjestan period i onda je sve utihnulo....The End...
Nastavila je da zivi, prijatelj je ostao samo prijatelj, ali nikada mu nece moci reci hvala za snagu koju joj je pruzio, a da nije trazio nista za uzvrat...
Rijetko se sretnu, ali u tim rijetkim momentima shvati da jednostavno ne zeli od njega ni pozdrav ni pogled ni pomoc...
Ne zeli nista, osim da slobodno dise, hoda, uziva u svakom izlasku i ima ove predivne leptirice u stomaku koji su zamijenili vjecnu mucninu...
I zasto sada zrtvovati sve te divne osjecaje u zamjenu za gorcinu? Nema razloga, i zato nastavljamo da zivimo zivotima koji nas ispunjavaju i cine svaki dan proveden na ovome svijetu posebnim izlaskom Sunca, a onda taj dan nastavlja duboko u noc izlaskom Mjeseca...Jednostavno ne postoji kraj, samo smjena, a svaki djelic svakog dana ima svoje zivlje, koje ga ispunjava i cini zivim...
Sutra nikad ne nestaje, nase tijelo ce nestati, probodeno zardjalim snaznim kopljem, ali Zlatno-Zuto Sutra nasu dusu cekat ce, i odvesti u Srebrnu Romantiku, daleku dolinu...!!!
četvrtak, 13.09.2007.
Poljubi me...
Mesec je mlad, a noc je vrela.
Padaju zvezde padalice.
A meni kaplje znoj sa cela.
Mrak je i ne vidim ti lice.
Dole pod nama cuje se kako
skripe tockovi nocnih sofera.
A ja te volim u mrklom mraku,
na zadnjem spratu solitera.
Poljubi me, dotakni me usnam.
Sa usnama ko zgazenim tresnjama.
Mesec je mlad, a noce je vrela.
Zvezde se roje iznad glave.
Vece mirise na pozno leto,
a ti na retke poljske trave.
Ponekad kada blesne svetlo,
velike neonske reklame,
ugledam tvoje macije oci
kako me miluju iz tame.
Poljubi me, dotakni me usnama
Sa usnama ko zrelim tresnjama...
utorak, 11.09.2007.
Evo lekcija, koja je primjenjiva u zivotu!!!
Vrana sjedi na grani, ne radeći ništa cijeli dan
Maleni zec ugleda vranu, i upita je: ”Mogu li i ja, poput tebe, samo sjediti i ne raditi ništi cijeli dan?”
Vrana odgovori: ”Naravno, zašto ne.”
I tako, zec sjedne na tlo, ispod vrane, i započne s odmaranjem.
Odjednom, pojavi se lisica.....
...skoči na zeca... i pojede ga.
Poenta ove lekcije je:
Da bi samo sjedio, ne radeći ništa moraš “sjediti” vrlo, vrlo vi
11.9.2007.
Nemam rijeci za ono sto se dogodilo na danasnji dan, samo par stihova za koje se nadam da ce vam prenijeti emociju koja je dubko urezana u mojoj najboljoj prijateljici, u meni u ljudima oko nas...
Emocija koja raste i sazrijeva cijelim njenim bicem, polako, tinja i ne gasi se...
Proci ce jos mnoge jeseni, a osjecaj nece izblijediti... i dalje ce biti tu, prisutan i nepokolebljiv...
"...Kao da se moze,
Kao da te negdje ceka
Isto ovo more, isti san...
Hajde ljubavi nasa, za nas brodi,
Mi cemo za tebe, za san onaj,
Hodati po vodi...
Na vodi su nas cekale ladje,
Tvoja ode prva..."
Pronadjosmo neke stihove,
pomijesasmo rijeci i dobismo nesto sto u nama emociju opisuje...
Nadam se da se pravi pisci nece uvrijediti...
subota, 08.09.2007.
Nesto sto se provlaci kroz cijeli moj zivot...
Secam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, ko crna svila
u nedrima golim.
I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.
Slucajno se setih neveseo,
jer volim
da sklopim oci i cutim.
Kad bagrem do godine zamirise,
ko zna gde cu biti.
U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad vise.
(Milos Crnjanski)
petak, 07.09.2007.
Pa_Sretan_Pocetak!!!
You work with your mind,
your hands, and your heart,
and you get so little recognition
for all of your hard work
and dedication.
And I wanted you to know
that someone notices and
appreciates your effort
